Linkovi

SAD i Kina menjaju svetski trgovinski poredak


Fred Bergsten, osnivač Instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu, 2014.
Fred Bergsten, osnivač Instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu, 2014.

Dogovor o uspostavljanju istinske slobodne trgovinske zone u Istočnoj Aziji, u koju bi bile uključene sve zemlje regiona, predstavljao bi najmonumentalniji trgovinski dogovor svih vremena.

Azijske i evropske zemlje već duže vreme vode razgovore o uspostavljanju novih regionalnih trgovinskih sporazuma, koji bi mogli da preobraze sadašnji trgovinski sistem u svetu, kaže ugledni američki ekonomista Fred Bergsten.

Dogovor o uspostavljanju istinske slobodne trgovinske zone u Istočnoj Aziji, u koju bi bile uključene sve zemlje regiona, predstavljao bi najmonumentalniji trgovinski dogovor svih vremena, dodaje Bergsten, ističući da bi bi veći od Evropske unije, NAFTE (Slobodne severnoameričke trgovinske zone) i svih ostalih postojećih trgovinskih dogovora u svetu.

Prema Bergstenu, osnivaču instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju, trans-pacifičko partnerstvo takvih dimenzija bilo bi presedan i sa geostrateškog stanovišta, jer bi obuhvatio dve trećine svetske ekonomije, i za razliku od svih drugih trgovinskih sporazuma uključilo bi i SAD i Kinu koje nisu članice istog saveza:

“Istorijski gledano, trgovinski sporazumi su odraz geopolitičkih interesa. Početni cilj izgradnje Evropske unije, na primer, bio je isključivo politički: stvaranje ekonomske simbioze Francuske i Nemačke kako te dve zemlje više nikada ne bi međusobno zaratile. Projekt se višestruko isplatio.”

Uspostavljanje slobodnog trgovinskog sporazuma zemalja Istočne Azije, u koji bi bile uključene Kina i SAD, doneo bi međunarodnoj trgovini dodatnih tri do četiri hiljade milijarde dolara godišnje, tvrdi Bergsten:

“Pri tom, samo bi američko-kineski trgovinski bilans porastao za dodatih pola milijarde dolara , dok bi uzajamne investicije dostizale između 120 i 160 milijardi dolara godišnje. S druge strane, ukoliko se ne priključi, Kina bi godišnje mogla da gubi do 100 milijardi dolara prihoda od izvoza.”

Slično iskustvu Nemačke i Francuske, jače ekonomsko povezivanje dve najveće svetske ekonomije moglo bi da doprinese stabilnosti u svetu, smatra Bergsten.

Pa ipak, američko strateško rebalansiranje ka Istočnoj Aziji s razlogom sadrži i snažnu vojnu komponentu, dodaje on.

Amerika je već rasporedila dve trećine svoje mornarice u zapadnom Pacifiku, posle čega je usledila serija kineskih presretanja američkih aviona i brodova u tom regionu.

“Peking još uvek smatra da je glavni američki cilj postavljanje obruča oko Kine kako ne bi prerasla u globalnu silu koja može da nadvlada SAD. Ima istine u tome, jer, baš kao u Kini, u američkim zvaničnim krugovima postoje različita stanovišta o budućim vezama dve supersile. Kina već sprovodi politiku u skladu sa tim, bar u nekim segmentima, stoga SAD ostaju na oprezu.”

Svesne rizika krupnijeg konflikta, dve zemlje su tokom nedavnog samita APEK-a u Pekingu postigle sporazum o uspostavljanju mehanizma za predupređivanje vojnih incidenata - koji bi mogli da komplikuju ne samo odnose između njihovih armija, već odnose između dve države na širem međunarodnom planu, zaključio je Bergsten.

XS
SM
MD
LG